ZAŠTO
Pesnici su danas uglavnom izgubljeni i za Boga i za ljude. Ne tako davno, to nije bio slučaj. Nova tehnološka dostignuća pospešuju samoću ljudskog bića, devastiraju nas iz života. Sve smo više usamljeniji, povučeniji, hermetički zatvoreniji, bojim se da smo na pragu svog konačnog nestajanja.
Poezija je uvek bila spona između svesnog i nesvesnog, ona je ta, koja sa još nekim partnerima održava sve ono što je u čoveku. Ona održava postojanje spoljnog sveta i dramatičnu izmenu te energije koja se u neprekidnom protivstavljanju i izjednačavanju vrši između njega i sveta.
U svakom od nas bez izuzetaka, taj unutrašnji život bez prestanka traje u neiscrpnom dialektičnom bivanju i bitisanju. Od različitosti njegovog intenziteta i bogatstva zavisi različitost pojedinih ljudi kao ljudi.
Među onima kod kojih je taj život, u svom disharmoničnom ali veličanstveno orkestriranom nastajanju, preplitanju i razaranju, najintenzivniji, izvesni ljudi, s pravom ili bez prava, pretenduju da je priroda te njihove psihičke disharmonije, ili prividne harmonije, takva, da je poetsko izražavanje jedna nužnost, jedan neophodan uslov za životnu ravnotežu i jedna prirodna manifestacija njihovog duhovnog života.
Poezija, ili ti pak pesničko stvaranje, prema tome, za njih se ne postavlja kao neka dokolica, ni kao suvišni luksuz, već kao jedna potpuno opravdana logična kompezacija za sve čega se njihovo puno životno izražavanje i ostvarivanje, pod pritiskom raznih spoljnih i unutrašnjih prepreka, moralo lišiti, jedna oduška za sve što je potisnuto i što sada, nagomilano u njihovoj podsvesti, teži da se ispolji u obliku simptoma, da konačno prodre do ostvarenja.
Prozni pisci su retko kada zadovoljni kritikom, što ona sa svoje strane se objašnjava njihovom uobraženošću. Ne može se negirati da stvaralaštvo, odnosno sposobnost uvođenja u život novih ljudskih duša, nepriznatih dotad osećanja, lepoga koje je nedostižno u stvarnosti, da samo vladanje rečima i njihov trijumfalni odjek - ne daje i ne izaziva osećanje nadmoćnosti, neobičnosti i dostojanstva. Razlika između proznih pisaca i pesnika mogla bi se možda prvenstveno obeležiti kao razlika u autentičnosti, u čistoti njihovog “unutrašnjeg života” koji i jedni i drugi pokušavaju da zaštite od opasnosti, od nadiranja spoljneg sveta, od napada, od traumatizama stvarnosti.
Ja ih ne razdvajam, oni su svi moji, i prozni pisci i pesnici.
U Beogradu, 20. avgust 2011 Milosav Buca Mirković
JEDAN JEDINI
Između pamćenja i zaborava
Lebdi javorov list jedan jedini.
Između vere i neverice
Jedan jedini talas sa Dunava.
Između časovnika na kulama
Bdi orao jedan jedini.
Između bačije i kolevke
Jedno jedino dete dok spava.
Između vatre i kovačke varnice
Ruka čoveka jedna jedina.
Jedne jedine u mome srcu
Jedne jedine golubice.
No comments:
Post a Comment